Rad ruskog redatelja mlađe generacije Aleksandra Ogarjova gledatelji u Hrvatskoj mogli su vidjeti prošle godine, kad je prvo na Marulićevim danima u Splitu, a zatim i u Zagrebačkom kazalištu mladih, gostovala predstava moskovskog dramskog teatra "A. S. Puškin" "Svećenikova djeca", nastala po tekstu Mate Matišića. Ogarjov nam se tada predstavio kao umjetnik koji dramskom materijalu pristupa gotovo cerebralno, očuđujući ga spajanjem različitih stilova igre, neobičnim redateljskim rješenjima, simboličnim pokretom ponekad jačim od riječi... Puškinova "Mećava" opsegom je nevelika (svega desetak stranica), ali značenjima bogata pripovijetka, koju će Ogarjov na pozornici kazališta "Gavella" režirati u svojoj dramatizaciji. Ujedno i komedija i filozofska priča, "Mećava" pomoću jednostavnog zapleta (djevojka se pristaje noću tajno udati za mladića u kojeg je zaljubljena, no on zbog mećave zaluta na putu do crkve te se djevojka greškom uda za oficira koji je tuda prolazio idući prema ratištu) govori o sudbini, kazni i milosrđu, odvodeći nas u svijet romantične Rusije i istovremeno nam progovarajući o nama samima. Lakoća spojena s uzvišenošću i humor stopljen s tragičnošću i ovdje nude mogućnost oblikovanja začudnog scenskog djela, u kojem će glumci (uglavnom mlađe generacije) kazališta "Gavella" biti uključeni u stvaranje egzotičnog scenskog svijeta, gdje će ruske romance i glazba Sviridova i Vivaldija podcrtavati bajkovite događaje iz jednog, kako je Puškin zapisao, "vremena dostojnog spomena".

Tennessee Williams, uz Eugenea O'Neilla i Arthura Millera, pripada "velikoj trojki" američke drame, a po vlastitim riječima pisanje je otkrio "kao bijeg iz stvarnosti u kojoj se ne osjeća ugodno". To nipošto ne znači da su Williamsovi tekstovi eskapistički - naprotiv, "Staklena menažerija", "Tramvaj zvan žudnja", "Mačka na vrućem limenom krovu", "Slatka ptica mladosti" ili "Noć iguane", pripadaju u sam vrh onoga što bismo uvjetno mogli nazvati "dramskim realizmom". Tipični autorovi motivi, poput žudnje za odlaskom, emotivnog ropstva ili potisnutih strasti što izbijaju na površinu u (za to uvijek) pogrešnom trenutku, i u "Orfej silazi" obrađeni su dojmljivom vještinom i uvjerljivošću, donoseći nam eruptivnu priču koja nas podsjeća na to da melodrama kao žanr ne mora biti sinonim za predvidljivost i kič. "Orfej silazi", naime, jest melodrama, no takva koja nudi napet i nepredvidljiv zaplet, živopisnu galeriju slojevitih likova, među kojima ne postoje "glavni" i "sporedni", žestoke scene, inteligentan humor, oporu poeziju, erotičku prenapregnutost... Ovaj izazovan i poticajan dramski materijal našim je gledateljima predstavljen u izvedbi ansambla kazališta "Gavella" te režiji Janusza Kice, umjetnika poljskih korijena i međunarodnog iskustva, udomaćenog i na pozornicama u Hrvatskoj, gdje je dosad između ostalih potpisao i hit-predstave poput "Knjige o džungli", "Tri mušketira", "Zeke Zajeca"...

Davor Špišić: "Alabama"

Subota, 30. siječanj 2010. 19:30

Jedan od najboljih hrvatskih tekstova napisanih u posljednjih nekoliko godina, "Alabama" Davora Špišića, potresna je, snažna i doljmljiva priča o "urbanoj Panoniji", kraju toplih, duhovitih i melankoličnih ljudi, koji su preživjeli rat, a sad pokušavaju preživjeti i poraće. Natopljen autentičnom tugom i nježnim humorom što grije, ovaj je tekst između ostalog i poziv na mirenje, te kao takav djeluje ljekovito na one koji mu se prepuste. U režiji Daria Harjačeka, redatelja zapaženih naslova kao što su "Tri sestre" ili "Pijanistica", "Alabama" se obraća publici neposredno i zapitano, voljna progovoriti o stvarnosti kakva nas boli, a živimo je. "Davor Špišić nastoji nanovo zalijepiti obiteljske krhotine, pomiriti nepomirljivo i vratiti tračak nade, a manirom rasnog majstora to naposljetku i uspijeva", zapisano je između ostalog o ovome tekstu, ovjenčanom nagradom "Marin Držić" za 2008. godinu.

Više provjerite na: www.gavella.hr.